Talijanski jezik (ISO 639-3: ita; talijanski: italiano ili lingua italiana) romanski je jezik, uže italo-dalmatske skupine. Govori ga oko 62 milijuna ljudi,[1] od kojih većina živi u Italiji. Standardni talijanski temelji se na firentinskom narječju. Talijanski se piše latinicom.
Talijanski je službeni jezik u Italiji i San Marinu te u švicarskim kantonima Ticino i Grigioni. Talijanski je, uz latinski, drugi službeni jezik u Vatikanu, uz slovenski je službeni i u slovenskim primorskim općinama Koper, Izola i Piran, te se uz hrvatski koristi i u Istri i u Rijeci, gdje živi talijanska manjina. Dosta je raširen i među potomcima iseljenika u sjevernoj i južnoj americi. Također ga dobro poznaju žitelji Malte, gdje je bio jedan od službenih jezika, dok ga 1934. nije zamijenio engleski. U manjem opsegu govori se i u bivšim afričkim kolonijama Italije, kao što su Somalija, Libija i Eritreja.
Talijanski je peti po redu jezik na svijetu koji se uči u školama

Povijest talijanskog jezika
Talijanski je romanski jezik, to jest jezik koji se razvio iz vulgarnog latinskog. Naime, uz književni latinski, pisani jezik klasičnih djela rimske književnosti i govoreni jezik viših i učenijih društvenih slojeva, već u klasično doba postojao je vulgarni latinski, koji je do nas došao preko neknjiževnih tekstova, grafita, ili pak književnih tekstova koji su se naslanjali na govorni jezik, primjerice u književnoj vrsti komedije.
Iako nisu najstarije pisano svjedočanstvo transformacije latinskoga u narodni jezik (Veronska zagonetka, tal. Indovinello veronese, potječe s kraja 8. ili početka 9. st.), prvi spomenici narodnoga talijanskog jezika jesu Placiti iz Cassina (960. – 963. g.), po svojem obliku sudski zapisnici. Tek između 12. i 13. stoljeća narodni jezici sjeverne, središnje i južne Italije ulaze u bogato dokumentiranu književnu upotrebu.

Talijanski jezik – izgovor i abeceda
Talijanska abeceda ima 21 temeljno slovo:
A /a/, B /bi/, C /ci/, D /di/, E /e/, F /effe/, G /gi/, H /acca/, I /i/, L /elle/, M /emme/, N /enne/, O /o/, P /pi/, Q /qu ili cu/, R /erre/, S /esse/, T /ti/, U /u/, V /vu ili vi/, Z /zeta/
Njima se pribraja još sljedećih 5 slova, koja nalazimo u riječima stranoga porijekla, uglavnom posuđenicama iz engleskoga jezika:
J /i lunga/, K /cappa/, W /vu doppia/, X /ics/, Y /i greca ili ipsilon/

Izgovor možete poslušati ovdje:

* podatci djelomično preuzeti sa wikipedije, www.wikipedia.org