O njemačkom jeziku

Njemački jezik (ISO 639-3:ger) pripada germanskoj skupini jezika, i to užoj zapadnogermanskoj skupini, baš kao i engleski jezik, no složit ćemo se da na prvo slušanje zvuče potpuno različito.
Ipak, njemački je također svjetski jezik  kojim govori oko 100 milijuna ljudi širom svijeta, a osim u Njemačkoj, službeni jezik je i u Austriji, Švicarskoj, Lihtenštajnu te Luksemburgu, iako svaka od tih zemalja ima svoju varijantu njemačkog. Zanimljivo je da njemački ima toliko narječja koliko i pokrajina (16) te da se njemački u svakoj od njih toliko razlikuje da ne postoji nijedan Nijemac koji bi se mogao sporazumijevati s onim drugim bez standardnog njemačkog.

O povijesti njemačkog

Oblikovao se tijekom stoljeća (od 5. do 11.st ) od raznih dijalekata – franačkoga, alemanskoga, bavarskoga, hatskoga, turinškoga, itd. Prvi pisani spomenici njemačkoga (starovisokonjemačkoga) potječu iz 8.st. Riječ »teutsch« (deutsch) razvila se unutar latinskog od germanske riječi za narod (thioda, thiodisk, »Volk«) i označavala je jezik naroda koji nije bio latinski — a niti romanski. Stariji naziv »franački« (originalno fränkisch) za vlastiti jezik prestaje negdje u 9. stoljeću biti sasvim točan kad je s jedne strane zapadnofranačka vlastela u kasnijoj Francuskoj (originalno Frankreich) prihvatila romansko narječje domaćeg stanovništva, a s druge istočna Franačka obuhvatila i nefranačka plemena Alemana, Bavaraca, Tirinžana i (Donje-)Saksonce. Srednjovisokonjemačko razdoblje trajalo je od 11. do 14.st. Rani novovisokonjemački jest jezik 14.–16. st. Njemačka narječja se dijele na gornjonjemačke (tzv. visoki njemački dijalekti) i donjonjemačke (koji su u genetskolingvističkom smislu drugi jezik, blizak nizozemskomu) dijalekte.
Tijekom 19. stoljeća je njemački pravopis uglavnom normiran. Proboj prema njemačkom »jedinstvenom pisanju« uspio je »Ortografskom rječniku njemačkog jezika« čiji je autor Konrad Duden (1880). Tek 1996. je ponovo došlo do Pravopisne reforme, a od 1. kolovoza 2006. u njemačkim školama i javnim ustanovama vrijedi novi jedinstveni pravopis.

Njemački jezik – izgovor i abeceda

Njemačka abeceda koristi latinične znakove, a ukupno ima 26 slova i to su:

A a /a/, B b /be/, C c /ce/, D d /de/, E e /e/, F f /ef/, G g /ge/, H h /ha/, I i /i/, J j /jot/, K k /ka/, L l /el/, M m /em/, N n /en/, O o /o/, P p /pe/, Q q /ku/, S s /es/, ß /es cet/, R r /er/, T t /te/, U u /u/, V v /fau/, W w /ve/, X x /iks/, Y y /ipsilon/, Z z /zet/

U njemačkom jeziku postoje i tri oznake za prenaglašene samoglasnike: Ä – ä, Ö – ö i Ü – ü, te oznaka ß za za bezglasno s. Grupama slova ch /ce-ha/, sch /es-ce-ha/, tsc /te-es-ce/, ph /pe-ha/ i th /te-ha/ označavaju se suglasnici h, š, č. f i t.

Izgovor možete poslušati ovdje:

podatci djelomično preuzeti sa wikipedije, www.wikipedia.org